DANIELA ANGELINA JELINČIĆ: Abeceda kulturnog turizma, Meandar, Zagreb 2008., 347 str.

Potencijala za kulturni turizam ima, ali ga treba znati iskoristiti

Piše: Damir Demonja / SEEbiz
Izvor: SEEbiz

Knjiga Daniele Angeline Jelinčić, "Abeceda kulturnog turizma", predstavlja prvi akademski primjer obrade kulturnog turizma u Hrvatskoj. U njoj se detektiraju optimalni načini valorizacije potencijala hrvatske kulture u turizmu i teorijski se obrađuju problemi s kojima se mogu susresti osmišljavatelji i sudjelovatelji programa/projekata kulturnog turizma.

Razdijelivši temu u devet poglavlja, plus ono literature, autorica pregledno niže i tumači ona mjesta, koja je sama, baveći se niz godina istraživanjem kulturnog turizma, među ostalim i u svojoj disertaciji čije rezultate je koristila u knjizi, detektirala kao ključna za ispravno razumijevanje toga područja.

Od kulturnog do nekulturnog

U uvodnom poglavlju, Od kulturnog do nekulturnog, od opipljivog do neopipljivog, radi boljeg razumijevanja odnosa kulture i turizma, tumače se temeljni pojmovi kulturnog turizma, precizira njihov značaj, koji se počesto proizvoljno i različito tumači, te daje njegova definicija.

Tako su objašnjeni pojmovi: kultura, turizam, kulturna privreda, kulturni turizam, kulturno-turistički potencijali, kulturno-turistička ponuda, razvojne politike, odnosno strategije, inter i intra sektorsko povezivanje.

Doprinos proučavanju kulturnog turizma predstavlja analiza definicije toga pojma s gledišta više znanstvenih disciplina: ekonomske, organizacijske, turističke, kulturološke, edukativne, marketinške i odnosa s javnošću.

Važno je istaknuti ispravno uočavanje i naglašavanje, odnosno inzistiranje, koje se proteže cijelom knjigom, složenosti definicije pojma kulturnog turizma.

Što je kulturni turizam

Premda je taj pojam vrlo često u uporabi, postoje velike razlike u njegovom razumijevanju. Stoga je pojam kulturni turizam i analiziran s gledišta različitih disciplina koje, premda podjednako sudjeluju u oblikovanju njegovog osnovnog sadržaja i značenja, nemaju zajednički jezik sporazumijevanja.

S pravom je istaknuto postojanje kulturnih potencijala koji nisu bili turistički aktivirani, jer je u Hrvatskoj desetljećima prevladavao masovni turizam, temeljen na pansionskoj potrošnji uglavnom u morskim središtima/gradovima masovnog turizma, u kojima je kultura bila tek latentni izvanpansionski sadržaj dostupan samo onim malim skupinama radoznalih turista željnih istraživanja potencijala mjesta u kojima borave.

Ispravno razumijevati kulturni turizam znači imati proaktivan odnos prema turizmu i ići ususret budućnosti, jer treba biti vizionar bogate kulturne ponude za različite turističke potrebe.

Međunarodne organizacije u kulturnom turizmu

Da bi se kulturni turizam razumio u svoj širini, nužno je poznavanje uloge i zadataka svih relevantnih europskih organizacija koje se njime bave.

O tome se raspravlja u poglavlju Uloga međunarodnih organizacija u kulturnom turizmu. Ustroj, način funkcioniranja i rada velikih međunarodnih organizacija kao što su UNESCO, Europska Unija i Vijeće Europe, te onih nevladinih poput ICCROM-a, ICOM-a i ICOMOS-a detaljno su, jasno i pregledno razlučeni i objašnjeni.

Na taj način je otkrivena sva složenost ovih velikih administrativnih sustava, olakšano je razumijevanje aktivnosti koje svaka od obrađenih organizacija obavlja u području kulturnog turizma i informira se čitatelja o njihovim ključnim postignućima i realiziranim projektima kulturnog turizma.

Uloga države u stvaranju uvjeta za razvoj kulturnog turizma

Koja je uloga države u stvaranju uvjeta za razvoj kulturnog turizma, kako se odnose privatni i nevladin sektor u angažiranju potencijala i kapaciteta, te što učiniti da bi se razvila nužna partnerska suradnja, raspravljeno je u poglavlju Uloga države u kulturnom turizmu.

Uloga države u stvaranju uvjeta za razvoj kulturnog turizma je značajna. Za državu je kulturni turizam veliki izazov, tako je to i u Hrvatskoj, a strateška orijentacija, doduše još uvijek samo deklarativna, što je ispravno zamijećeno, je inter i intra sektorska suradnja u okviru koje treba razvijati višedimenzionalne dugoročne strateške planove održivog razvoja.

U ovom poglavlju dobro je detektirano, i objašnjeno, što država može i što bi trebala regulirati, te je opravdano istaknuta, kao prioritetna, nužnost razvijanja zakonodavstva u tom području.

Ovdje treba još jednom naglasiti da opći okviri za organizaciju kulturnog turizma trebaju biti osmišljeni u suradnji sa svim sektorima i sudionicima kojih se mogu ticati, radi ravnopravne podjele odgovornosti za njihovo provođenje, premda je u praksi situacija posve drukčija.

Kulturno-turistički sektor u Europi

Posebna vrijednost ove knjige je sljedeće poglavlje, s pravom jedno od najopsežnijih, na gotovo stotinjak stranica, Analiza kulturno-turističkog sektora u Europi, rezultati kojega se temelje na istraživanju kulturno-turističkog sektora, provedenom 2003. godine, u pet europskih zemalja: Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Finskoj, Cipru i Italiji, te komparativnoj analizi njegovih rezultata.

Njima prethodi tek jedno provedeno pilot-istraživanje iz Hrvatske, na području Istre, iz 2002. godine, s korisnim rezultatima. Kako je objašnjeno, Istra je izabrana za terensko pilot-istraživanje jer je jedino na tom području tada postojao određen broj kulturno-turističkih programa koji su opstali.

Upravo stoga što su sustavna istraživanja bilo kojeg aspekta kulturnog turizma rijetka, ovo provedeno ima posebnu važnost. Premda je broj istraživanih zemalja skroman, što je posljedica objektivnih okolnosti, dobiveni rezultati su korisni, jer su ogledna slika stanja kulturno-turističkog sektora u istraživanim zemljama.

Oni pokazuju određene sličnosti u organizaciji kulturnog turizma u analiziranim zemljama, ali postoje i razlike koje su jasno istaknute.

Komparativna analiza EU zemalja u kulturnom turizmu

Rezultati tih istraživanja predstavljeni su i tablično, u kasnijem poglavlju, Komparativna analiza europskih zemalja obuhvaćenih istraživanjem uloge države u kulturnom turizmu, no oni su zbog iznimno malog sloga teško čitljivi.

Šteta je da među zemlje koje su bile obuhvaćene istraživanjem, nisu uključene i nama susjedne, primjerice Slovenija ili Srbija, u kojima se posljednjih godina sustavno radi na području kulturnog turizma s konkretnim rezultatima, mjerljivijim i uspješnijim od onih hrvatskih.

Osobito stoga što je, primjerice, u Srbiji još 2005. godine publicirana znanstvena knjiga o kulturnom turizmu Vesne Đukić Dojčinović: Kulturni turizam - menadžment i razvojne strategije, Beograd 2005., i razvijali su se konkretni kulturno-turistički projekti/proizvodi, dok je Slovenija, bez postojanja strategije razvoja kulturnog turizma, otprije razvila kulturno-turističke itinerere kao sastavni dio svoje turističke ponude, a u obje zemlje turizam nije, kao u Hrvatskoj, jedan do glavnih generatora prihoda.

Stanje kulturnog turizma u Hrvatskoj

Posebno zanimanje privlači poglavlje Stanje kulturnog turizma u Hrvatskoj, upravo stoga jer je riječ o našoj zemlji. U njemu je zahvaćeno sve što se tiče kulturnog turizma u Hrvatskoj.

Navedene su i, vrlo sažeto, analizirane bitne odrednice Strategije razvitka kulture Vlade Republike Hrvatske, Strategija razvoja hrvatskog turizma do 2010. godine i Strategija razvitka kulturnog turizma, kao i ključne državne institucije koje bi trebale sudjelovati u aktivnostima provođenja kulturnog turizma u Hrvatskoj: Ministarstvo kulture RH, Ministarstvo turizma RH, Hrvatska turistička zajednica, kao i pri njoj osnovan Ured za kulturni turizam.

I premda se pokušajima opravdano kritičkih prikaza i objašnjenjima postojećih dokumenata kojima se regulira kulturni turizam u Hrvatskoj, kao ni analizama institucija njihove provedbe, ne mogu naći veće zamjerke, jer su konzistentni i jasni, nedostatkom se čini neuvrštavanje i analiza dosadašnjih postignuća razvoja kulturnog turizma u Hrvatskoj, odnosno njegovih proizvoda/projekata.

Prije svega, ne smiju se zaboraviti aktivnosti Ministarstva turizma RH i prije donošenja i implementacije Strategije razvoja kulturnog turizma 2003. godine, a to je realizacija sedam međunarodnih, hrvatsko-slovenskih, turističkih zona: Haloze-Zagorje, Istra-Kras-More, Mura, Po Kupi i Žumberku, Po Sutli i Žumberku, Raskrižje-Zagorje, Sutla-dolina izvora i zdravlja, u razdoblju od 2003. do 2004. godine koje, između ostalog, žive i na svojevrsnim kulturno-turističkim proizvodima.

U međuvremenu, od završetka istraživanja kulturnog turizma zahvaćenog u knjizi zaključno s 2003. godinom, učinjeni su značajni pomaci, te se u državnom proračunu svake godine osiguravaju sredstva namijenjena kulturnom turizmu.

Programi poticanja, zaštite, obnove i uključivanja baštine u turizam

Tako je već 2005. godine Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka Republike Hrvatske za Program poticanja, zaštite, obnove i uključivanja u turizam baštine u turistički nerazvijenim područjima odabralo 56 projekata kojima je dodijeljeno gotovo 3,5 milijuna kuna državnih sredstava, odnosno potpora.

Za program istog naziva 2006. godine osigurano je isto toliko novčanih sredstava kao i za godinu prije, a financijski je potpomognut 61 projekt.

Godine 2007. realizirana su tri programa: Program poticanja zaštite, obnove i uključivanja u turizam tradicijske i prirodne baštine u turistički nerazvijenim područjima, Program poticanja razvoja tematskih turističkih putova u Republici Hrvatskoj i Program poticanja izrade izvornih suvenira za koja je dodijeljeno sveukupno 8,5 milijuna kuna državnih poticaja za 171 projekt.

A ove, 2008. godine, za programe: Baština u turizmu (poticanje zaštite, obnove i uključivanja u turizam baštine u turistički nerazvijenim područjima), Tematski putovi (poticanje razvoja tematskih turističkih putova u Republici Hrvatskoj) i Izvorni suvenir (poticanje unaprjeđenja izrade i plasmana izvornih suvenira), na koje su pristigla 944 projekta, a odabrano 443 programa, dodijeljeno je čak 15 milijuna kuna državnih sredstava.

Financiranje kulturno-turističkih programa

Također, ovim sredstvima treba pribrojiti i ona Ureda za kulturni turizam pri Hrvatskoj turističkoj zajednici za natječaje kulturno-turističkih inicijativa, koji se sustavno provode od 2005. godine, a dodjeljuje se između milijun i 1,5 milijuna kuna.

Spomenute podatke treba uzeti u obzir, jer mijenjaju sliku stanja kulturnog turizma u Hrvatskoj, a osobito s obzirom na okolnosti komparativne analize Hrvatske s pet europskih zemalja.

Doprinos, pak, ovog poglavlja je u razlučivanju problema koji se odnose na financiranje kulturno-turističkih programa u Republici Hrvatskoj, te analiza i tumačenje razloga tek deklarativne inter i intra sektorske suradnje, kao i problema (ne)suradnje države i privatnog sektora.

Posebna pozornost posvećena je nepostojanju legislative za reguliranje kulturno-turističkog sektora, što usmjerava na nužno žurno donošenje zakona radi otklanjanja zapreka razvoju hrvatskog kulturnog turizma.

Još jednom, ali u širem kontekstu, analizira se Europski kulturni turizam, u istoimenom poglavlju, pregledno i jasno, sažimajući pozitivna i negativna obilježja, te iskustva razvoja kulturnog turizma na proučavanom prostoru.

Put razvoja hrvatskog kulturnog turizma

Posljednje poglavlje, Zaključci i preporuke, sustavno i razumljivo objedinjuje postavke analizirane u prethodnim poglavljima knjige, zaključujući ih preporukama koje autorica smatra nužnima za početak kvalitetnog i sustavnog funkcioniranja sektora kulturnog turizma u Hrvatskoj, zagovarajući organizaciju kulturnog turizma u okviru decentraliziranog sustava turističke industrije.

To je jedini ispravni put razvoja kulturnog turizma, koji se treba shvatiti kao jedan od selektivnih oblika turističkog kretanja, motiviran kulturnim i umjetničkim dobrima, vrijednostima i sadržajima.

Ne smije se izostaviti ni poglavlje Literatura, koje donosi respektabilan popis korištenih i citiranih domaćih i inozemnih tekstova, kao i mrežnih stranica, na koje se autorica referirala u svome radu, a kvalitetan je temelj za daljnje nadopunjavanje bibliografije koja se tiče kulturnog turizma.

Umjesto zaključka

Premda tek samo ponegdje u tekstu zaiskri veća kritičnost, više kritike, dakako one argumentirane, ne bi bilo naodmet, s obzirom da je ona nužna i svrhovita u pravičnoj ocjeni stanja, prilika i, posebno, dosadašnjih rezultata kulturnog turizma u Hrvatskoj.

Također, nedostaje i više kritičke analize dosad realiziranih aktivnosti svakog od državnih dionika, odnosno institucija u kulturnom turizmu.

Iz samog naslova knjige, opsega istraživanja i autoričine osnovne namjere izlazi analiza praktičnih primjera kulturno-turističkih proizvoda.

Razlog tome je i taj što nema onih konkretnih, mjerljivih, financiranih državnim poticajima, već je stanovit broj kulturno-turističkih proizvoda nastalih samostalno, uglavnom privatnim inicijativama i neovisno od državnih tijekova razvoja kulturnog turizma.

Primjeri kulturno-turističkih proizvoda

Buduću obradu primjera kulturno-turističkih proizvoda treba smatrati svrhovitim prijedlogom o čemu bi se, u daljnjim praćenjima kulturnog turizma, nužno moralo pisati.

Jer, upravo bi takvi primjeri bili korisno, praktično uputstvo svima koji se upuštaju u pustolovinu razvoja kulturnog turizma, dakle od čega treba krenuti i što treba raditi da bi se dobio jasan i atraktivan prijedlog projekta koji tada može naći financijere.

Naposljetku, ovom knjigom, dobrodošlim i kvalitetnim priručnikom, po prvi puta, dobili smo znanstveno utemeljeno, stručno, jasno i artikulirano štivo koje tumači sve ono što je, otprije, trebalo, i što treba, znati o kulturnom turizmu.